29/10/2012

Napisala | Nema komentara

Povratak u Islam

Kroz prozor sam posmatrala okolinu..pogled uprt u daljine.. Toliko misli se preplitalo u mojoj glavi.. „Zar je moguće da je sve ovo, planine, poljane, Sunce, stvorio Bog u obličju čovjeka? Zašto mi se sve ovo dešava?“ Odgovor nisam mogla naći, zato sam tragala u prirodi… Do tada nisam nikada svoj pogled zaustavila i razmišljala o onome što se nalazi u mom pogledu…

 

„Nebo? Tako divno i plavetno…nemoguće je da ga je čovjek stvorio.“ Šta me je navelo na takvo razmišljanje? Oni! Oni, koji su sudbinski ušli u moj život i sva moja shvatanja o Bogu poremetili.. „Zar je Bog toliko velik, da ga moj razum ne može dokučiti? Zar je Njegova moć toliko ogromna da je moje oko ne može vidjeti?“ su bila samo jedna u nizu mnogih pitanja koja sam sama sebi postavljala.. Njihove riječi u meni su odzvanjale „Bog nije čovjek, On nije stvorenje, On postoji oduvijek i zauvijek“. „Ali šta je sa Isusom?“ pitala sam se… Iskreno, hrišćansko poimanje vjere sam samo prihvatila i tako živjela, nikada nisam sjela i razmislila o njemu. Ali tada..saznala sam mnoge stvari sa kojima sam se prvi put u životu susrela.. Htjela sam da znam istinu..htjela sam da shvatim zašto se sve ovo meni dešava..

Da li sam vjerovala u Boga? Da, jesam. Molila mu se često na sebi svojstven način. Naročito noću, pred spavanje, sam se znala pomoliti i prekrstiti. Uz sebe sam uvijek nosila krst sa krštenja. Sa svojih 9 godina sam krštena u crkvi u Srbiji; majka nas je odvela tamo kod rodbine i iskoristili smo priliku da obavimo taj čin. Tata se protivio u početku tome, jer on nikada popove volio nije, niti crkve..jedino je slavio slavu radi običaja, a postojanje Boga je uvijek poricao..znao je govoriti „postoji nešto, ali ne Bog“…teško za objasniti, ali tako je.. Majka je ipak bila istrajna u tome i nekako je pristao. U mom naselju je bila, a i dan danas postoji omanja crkva u kojoj se nisu obavljale molitve..niti smo mi ikada tamo išli. Takođe, nikada nisam ni imala dodira sa Biblijom, jer toga u našoj porodici nije smjelo biti.. Vremenom i mi smo tako odrastali, vjera nam je postala običaj, slavljenje Božića, Vaskrsa, raznih svetaca..ali ipak u nama je ostala ljubav prema Bogu. Za moje roditelje je uvijek bilo važno da imam sve petice u školi, da smo moje sestre, brat i ja uzorni đaci..ostalo je bilo manje bitno. Osnovnu školu sam pohađala sa Muslimanima i Pravoslavcima..mnogi se nisu podnosili. Valjda je tako svugdje.. Mada meni to nije smetalo, nikada nisam svoje drugare dijelila po vjeri. Družila sam se sa Muslimanima, išla kod njih u posjetu, ali nikada nisam ih pitala šta je to zapravo islam.. Jedino sam znala da poste, ne jedu svinjetinu i kad-kad bi se kleli Allahom. Sjećam se jednom, kad je bila proslava Dana škole, jedna Muslimanka je slučajno pojela svinjetinu i počela je povraćati..nisam znala da joj je to toliko bitno, meso ko meso smatrala sam..

Počelo je školovanje u srednjoj školi u Podgorici; novo društvo; novo sve.. Kontak sa društvom iz osnovne se gotovo i izgubio..ako bi se kada sreli u prolazu pozdravili bi se i to bi bilo to. I srednja skola protekla je bez nekih ozbiljnih dešavanja sto se vjere tiće.U nasem društvu se takve teme nikada ni započinjale nisu.. Tako su prolazile godine..Otvorila sam svoj fb profil.. Sticala nove prijatelje. Mart mjesec…stizalo je proljeće lagano.. divni dani.. A onda, sasvim neočekivano stiže mi zahtjev za prijatelje pod nazivom „Svjetlo istine“. Mislila sam da je to jedan u nizu hrišćanskih sektaša..i prihvatih ga čisto da vidim šta želi od mene. Na pitanje „Ko si ti?“ odgovorio je „ Tvoje svijetlo istine“. Mnogo sam se začudila..nisam ni stigla dalje da ga upitam kad već me ubacio u grupu „Islam ili Hrišćanstvo“.. „Šta ću ja tu?“ pitala sam se.. U grupi sam ostala da vidim njenu sadržinu, a ovog čovjeka sam izbacila iz prijatelja jer me njegov naziv plašio.

Da, bilo je svega.. Hrišćani su branili svoje, a Muslimani svoje. Naravno, bila sam na hrišćanskoj strani. Kad god bi Muslimani pisali „ Isus nije razapet, Isus je Musliman, Isus nije Bog“ ja sam im govorila da su to lažne izjave. Nisam bila stručna u tim diskusijama, ali ipak sam branila Hrišćanstvo svom silom. Svo svoje slobodno vrijeme njoj sam posvetila. Iskreno, malo sam o Islamu znala..čak su mediji Muslimane predstavljali kao teroriste…plašila sam ih se. Čitala sam njihove diskusije, mnoge su imale preko 500 komentara; ali čitala sam pažljivo. Htjela sam da sve to razumijem, da shvatim. Više sam se držala po strani i posmatrala sve to. Željela sam da znam šta Muslimani zaista misle o Isusu. Govorili su da ga vole više od nas. „Isus i Muslimani?“ – meni je to djelovalo nespojivo. Jedan član mi je rekao „Imaš dokaze u Kur'anu!“, a ja sam mu odgovorila „Kunem se da nikada Kur'an čitati neću!“. Tragala sam internetom i naišla na grupu istog sadržaja, ali u njoj je zid ispunjavao hrišćanski teolog a Muslimani su imali dozvolu samo da komentarišu. Pratila sam pomno sva ta dešavanja. Zapazila sam jednog Muslimana koji je tako lijepo predstavljao Islam, uvijek je smireno komentarisao. On je za mene znao reći da sam drugačija od ostalih Hrišćana, jer ja želim da saznam istinu. Slao mi je tekstove sa dokazima iz Kur'ana.. Prvi je bio o faraonu.. „Da li je ovo moguće?“ rekla sam…“Ne, ne..to su samo slučajnosti“.. Zamolio me da pročitam sve tekstove na njegovom zidu i učinila sam to.. Bujica informacija je mnome zavladala.. dokazi iz Kur'ana su bili pred mojim očima; vjerovala sam u svaku riječ ali sam odbijala istinu.. Plašila sam se svega…svih tih promjena koje bi me zadesile.. Članovima prve grupe sam rekla „Odlazim iz ovih grupa, a meni će Bog pokazati pravi put“. Upitali su me „Otkud znaš? Možeš sjutra umrijeti.“. „Ja vjerujem!“je bio moj odgovor.. Nestala sam..pobjegla od svega toga.. Izbrisala ih sve iz fb prijatelja.. Ostavila sam samo jedan bračni par iz Srbije i par njih koji su bili u ok odnosima sa mnom. Tražila sam im da mi daju Bibilju da pročitam na netu.. Dali su mi je.. Otvorila sam Jovanovo jevađelje i vidjeh riječi Isusove „klanjajte se samo Bogu“..Nisam mogla da vjerujem da to piše..Zatvorila sam sve to i ugasila internet.. Morala sam sjutra na fakultet…

Mjeseci su prolazili..i dalje sam u nedoumici oko svega.. Bila sam u autobusu.. Kroz prozor sam posmatrala okolinu..pogled uprt u daljine.. Toliko misli se preplitalo u mojoj glavi.. „Zar je moguće da je sve ovo, planine, poljane, Sunce, stvorio Bog u obličju čovjeka? Zašto mi se sve ovo dešava?“

I dalje sam na fb pokušavala sama da doznam istinu…Žena iz Srbije mi je slala videe o povratnicama u Islam, Hrišćankama koje su se vratile Islamu.. Slušala sam ih noću da me moji ne bi vidjeli. ugasila bih svijetlo i upalila kompjuter.. Otvarala videe i plakala kao dijete… Nisam željela Islam, odbijala sam ga..jesam! Jer znala sam da moja porodica nikada me ne bi prihvatila kao takvu. Ova Muslimanka mi je rekla da dovim..ali ja nisam znala šta je to.. „Ispruži svoje ruke ka nebu i zamoli Boga da učini tvoja prsa prostranim i da te uputi na pravi put”-rekla je-“Ali ne moli Isusa nego Oca”.. Uradila sam to.. pružila svoje ruke ka nebu i u suzama ga molila “Oprosti mi ako griješim, ali molim Te Oče da me uputiš na pravi put, ja samo želim u Tebe ispravno da vjerujem”..

Dan za danom koračao je i ja sam počinjala da razmišljam o svemu tome. Jedne noći sanjala sam da sa drugaricom tražim nekog i ne mogu da ga nađem. Tu mi ona kaže nešto što nisam shvatila u snu i ja je pitam “Otkud ti to?”, a ona odgovara ‘ ‘Pa iz Kur'ana’. Kada sam se probudila pomislila sam da to nije ništa, samo san. Muslimanima na fb sam rekla da ja ne smijem primiti Islam zbog porodice..pa ću se udati za vjernika i učiti djecu Islamu, a ja sam nebitna.

Ubjeđivali su me da tako ne smijem razmišljati… Ali Bog me ne pušta, ja opet sanjam san kako šetam s nekim i taj neko govori mi o nečemu s akcentom da to nije istina, a ja mu odgovaram ‘Allaha mi istina je’. Nikada ranije nisam izgovorila riječ “Allah”. Znala sam da je to to, Bog me uputio. Ušla sam na net, našla Kur'an i čitala. Nisam sumnjala, šta mi nije bilo jasno pitala sam muža ove žene. Čak mi je na engleskom tumačio moj drug Arap iz Egipta, zatim sam stala poslije 20 i nešto sura. A znate li zašto? Jer Božja Riječ bi trebalo da se lično čita. I muž ove žene mi je donio Kur'an iz Srbije. Prešao je tolike kilometre samo da mi ga donese i odmah se vratio nazad. Tada sam prvi put čula arapski jezik na cd-u, srce mi je lupalo prejako. Nisam mogla vjerovati da je to samo ljepota arapskog recitovanja, bila sam ubijeđena da ima muzike, ali nije je imalo. Jedva sam čekala da dođem kući da čitam Kur'an.

Abdest? Smješno, nisam imala pojma šta je to, ali Kur'an se ne smije čitati ako si nečist. Ušla sam na net i posmatrala grupu ‘Islam ili Hrišćanstvo’. Uvidjela sam čovjeka kako na fin način komunicira te mu poslala poruku na “facebooku” s pitanjem ‘Da li si spreman?’. Njegov odgovor je bio ‘Zavisi za šta’ na što sam ja sam odgovorila ‘Da me učiš Islamu', a on je na to odgovorio ‘Za to sam uvijek spreman’. Moram napomenuti da nikad prije nismo komunicirali. Ja sam mu saopštila svoju situaciju, čitala sam Kur'an, a on mi je tumačio mjesec dana. Sve se to odigralo u Junu mjesecu. Pored njega tu su bili još mnogi koji su mi pomagali. Željela sam da postim Ramazan koji je počinjao 1. avgusta, ali su mi rekli da je bolje da ga postim kao Muslimanka. Kad sam pročitala Kur'an u koji nisam imala sumnje i koji sam čitala sa suzama na licu, odlučila sam prihvatiti Islam. Htjela sam šehadet izgovoriti u Osmanagića džamiji, jer jedino sam za tu i džamiju znala..ali kad god bih prošla pored nje bila je zatvorena..nisam imala izbora.. Okupala sam se, uzela abdest, obukla se pristojno sa maramom na glavi i izgovorila sam šehadet pred svjedokom 15.07.2011. preko telefona u svojoj sobi i sada pred svima vama svjedočim da ja srcem vjerujem, a jezikom izgovaram da nema Boga osim Allaha i svjedočim da ja srcem vjerujem, a jezikom izgovaram da je Muhammed Njegov Poslanik i Njegov rob! Nakon toga sam uputila dovu Allahu i zahvalila mu za uputu..govorila sam Mu “Ti si spasio mog Isusa, moj Isus je živ” i plakala…

Zatim sam ušla u grupu “Islam ili Hrišćanstvo” u kojoj mjesecima nisam bila član..Stavila sam post i njima svima objavila da imaju još jednu sestru.. Bili su oduševljeni svi, upućivali dove za mene..govorili su mi “Sada si čista od grijeha kao od majke rođena”..Bila sam presrećna..Nisam znala šta je to u meni Bog vidio pa je bilo vrijedno upute, ali hvala Mu!

Sa Islamom sam se i sama morala mijenjati..počela sam klanjati sabah namaz nekih 15 dana i postila Ramazan, a nakon toga sam počela obavljati svih 5 vaktova. Bilo je u početku teško..klanjala sam sa sveskom i svijetlom od telefona jer sam se plašila da me moji ne uhvate. Došao je septembar mjesec. Odlučila sam otići u Bosnu upoznati ljude koji su me Allahovom voljom vratili Islamu..Trenuci provedeni u Bosni su bili predivni,; upoznala sam sve ljude meni bliske vjerom; molim Allaha da im podari naljepše na oba svijeta! Amin. Moj prvi namaz u džamiji, drhtala sam, ne znam da l od straha il od uzbuđenja..plakala na sedždi mom Gospodaru.. Od toliko ljudi na svijetu On je meni uputu dao.. U Oktobru mjesecu, 22.og. ja sam u Travniku zvanično primila Islam pred svim tim ljudima u džamiji Kalibunar i dobila certifikat. To je najemotivniji trenutak u mom životu, moji svjedoci su plakali i mnogi prisutni..Zauvijek će to ostati u mom sjećanju..

Međutim, nisam mogla toliko dugo Islam kriti…Moja porodica je počela da primjećuje da klanjam, da ostajem predugo u sobi.. Vidjeli su da nešto nije u redu, da sam se promijenila.. Čak su to i na meni vidjeli; prestala sma se šminkati, čupati obrve, oblačit usku odjeću.. Majka je pronašla islamske knjige i shvatila o čemu je riječ. Jednom su me sestre u sobu zatvorile i tjerale me da priznam, ali sam ja rekla “u vjeri sam u kojoj sam i rođena” što ih je umirilio na kratko. Kako sam, zbog daljine, dolazila kasno kući sa fakulteta, odmah sam išla klanjati jer sam naklanjala namaze, i tako je jednom otac htio ući u sobu ali sam ga zaustavila. Rekao je majci ”Ako je vidim da klanja prebiću je”.. Ipak nisam odustala. Majka je sakrila sve moje knjige jer otac je počeo preturati po mojim stvarima ne bi li šta našao. Vremenom sam svima, sem ocu, na lijep način pokušala objasnit da sam u Islamu. Majka je govorila da to poštuje ali da moram kriti, jer tata to nikad dozvolit mi neće. Sestre i brat su nekad i ismijavali moje klanjanje..moj post..boljelo jeste, al sam sve to s osmjehom primala. Pokušavali su na sve načine mi pokazati da griješim; ali s obzirom da sam vremenom naučila dosta o Hrišćanstvu i zabludama koje idu s njim, ja sam im uvijek davala dokaze da oni griješe. Okrećali su glavu od toga…

Prošlo je više od godinu dana nakon što sam se vratila Islamu, hvala Allahu. Moji vršnjaci sa kojima sam pohađala osnovnu školu (Muslimani) nisu mogli vjerovati kada su čuli da sam sada Muslimanka. Bili su jako srećni iako rijetki od njih praktikuju Islam. Govorili su “ipak si ti bila drugačija od svih ostalih..nisi nikada pokazivala mržnju prema našoj vjeri”. Međutim, moje društvo sa kojim sam se družila u zadnje vrijeme me ili odbacilo (nazivalo poturicom itd.) ili su me ismijavali (moje klanjanje, post). Hvala Bogu pa sam to sve stoički izdržala i sa osmijehom primila..nisu me pogađale njihove riječi, jer sam znala da je Allahovo zadovoljstvo najpreče. Zovu me i dalje na haram mjesta i pitaju me “Zašto ne želiš s nama da ideš, šta ti je?”, ali ja im kažem da ja tamo više ne pripadam. Nisu me ni slomile prijeteće poruke osoba koje preziru Islam, ni riječi “izdajico naše vjere”…samo su me više približavale Islamu i jačale moj iman..

Krišom klanjam već godinu dana u sobi, čitam Kura'n pod svijećom da mi moji ne bi primijetili svijetlo u sobi.. Ni hladne zimske noći, ledna abdetska voda,vazduh koji je ledio moje lice, ljetnje vrućine i znoj pod džemperom (nisam imala u čemu drugom obavljat namaz)..ništa me nije odvratilo od Islama.. Shvatila sam da je dova moje najjače oružje. Shvatila sam da ništa ljepše nema nego napustiti postelju i spustiti svoje čelo na sedždu i moliti Allaha da uputi moju porodicu. Nisam ušla u Islam radi Dženenta, niti da se zaštitim od Džehennema…već da On bude zadovoljan mnome…željela sam da ispravno vjerujem i Allah je primio moju dovu elhamdulillah.. Kolika mi je želja bila da klanjam u džematu išla sam pješke u drugo naselje noću na teraviju, koje je udaljeno oko 3-4 km od moje kuće.. Stajala bih pred džamijom i gledala u nju nijemo, divila se njenoj ljepoti.. Posmatrali su me, jer me nisu poznavali..došaptavali se među sobom ko sam i otkud ja tu..ali meni je samo jedno bilo bitno-namaz.. Žao mi je što nema ni Muslimana ni džamije u mom naselju, ali vjerujem da će mi Allah nekada olakšati, a ja ću Mu zahvaljivati i strpljivo čekati. I sada, iako kažu da mi je prošlost oproštena po primanju Islama, ja molim Allaha da mi oprosti te grijehe..jer ni sama ne znam kako ću stati pred Njim na Sudnjem Danu.. Mnogi kažu da mi se dive kako sam istrajna u vjeri..kako nisam pokleknula..kako obavljam namaze; kažu da ih je stid što oni tako ne gledaju na vjeru, da bi trebalo da uče od mene.. Ipak, ja to ne gledam tako.. Mene je Allah uputio i ja sada u srcu imam sve ono što nikada do sada nisam imala i ne želim to da izgubim, borim se za to jer vrijedi.. Samo želim da živim Islam, da imam porodicu jednog dana u kojoj ću zajedno s mužem odgajati svoju djecu na ispravan način..inshaAllah. Uzdam se u Allaha, a On voli one koji se u Njega uzdaju.

Put do istine je dug, a ja sam uz Allahovu pomoć zakoračila njime i molim Allaha da uz Njegovu pomoć prođem kroz kapije Njegovog Dženneta! Reći će neki da sam slabić, a ja njima poručujem da sam jaka!

Najljepše riječi su Allahove riječi, a On kaže ‘NISU SLIJEPE OČI, SLIJEPA SU SRCA U GRUDIMA', ‘A SHVATAJU SAMO RAZUMOM OBDARENI’.

Allah da nagradi sve koji su mi pomagali! Amin.

Ž. P.

 

 

Comments

comments

%d bloggers like this: