Želim..

Prvi put je čula da mora biti onako kako je Allah odredio, pročitavši u Kur’anu suru En-Nur, ajet 30. bila je spremna na sve.

Prošetala je nakon toga gradom i vidjela da nije tako kako je određeno.

„Želim“, rekla je bez ikakvog straha. „Želim da im pokažem da se sve može.“

To „može“, je bilo ono što je Allah dž.š., odredio, i tako mora biti. Nakon dvije godine evo je tu u Medresi.

Bio je izlaz. Otac joj je došao, na njeno insistiranje. Šetajući Sarajevom vidjela je sve i svašta. Svo vrijeme otac joj je napominjao:

„Reci kćeri, šta da ti kupim, i kupiću ti.“

Pogledom je pregledala sve oko sebe, ali ništa posebno zanimljivo nije vidjela. „Ništa“ je trajalo sve dok nije došla do baščaršijske ulice, Sarača.

Stajale su okačene o metalnu šipku, sve ljepša od ljepše. Stala je…Povukla je oca za rukav kaputa i rekla:

„Ovo!“

Pogledom punim čuđenja, otac ju je upitao:

„Šta si rekla?“

„Da, ovo želim da mi kupiš.“

Bile su to mahrame, svilene, raznih boja. Pored njih je stajao čovjek, čupav, s licem prepunim bora, i svojim hrapavim glasom je izustio:

„Lijepe mahrame, za lijepu djevojku.“

„Da, da sve su lijepe“, pomislila je, ali nije mogla da se odluči koju da uzme. Otac joj je pokušavao pomoći:

„A možda ona sa zelenim i plavim šarama?“

Uputila je pogled prema njoj i osjetila je nezadovoljstvo. Previše je šarena.

„A kad bi mi samo neko rekao koju…“govorila je sebi. I tek što je to rekla, kao da ju je čuo, vjetar probra među njima  najljepšu maramu. Izvukla ju je polahko, ručicom, bijelom poput behara, i rekla ocu napokon zadovoljna:

„Ovu oče!“

I kupio ju je. Sretna je držala maramu u ruci. Ali najednom nestade osmijeha na njenom licu. Sva problijedi. Izgledala je prestrašeno, jer sjetila se. Marama ju je podsjetila na ono njeno „želim“…

Ostavila je oca na Drveniji i žurnim korakom uputila se Medresi. Zaokupljale su je najčudnije misli. Došla je u Medresu i našla svoje ogledalo. Stala je i pogledala se. Osjetila je da nije više kao prije. Nema više odgađanja. Osjetila je da je tu na pragu svoga „želim“. Nije joj bilo jednostavno, ali učinila je to. Stavila je mahramu na glavu i sakrila kosu, kojom se nekada, njen prijatelj vjetar poigravao. Dobro se zagledala. Lice joj je sjalo nekim izuzetnim sjajem. Njeno lice. Da, sada tek vidi njegov pravi lik. Ne znam da li bi je prepoznao da si je vidio tog trena.

Vidjela je da nikad više neće biti ono što je bila, niti je željela.

„Pa ovako je bolje. Allah će da me čuva. Od danas se u potpunosti pokoravam svome Gospodaru.“

Prošli su već mjeseci od dana njenog pokrivanja. Izlazila je i šetala Sarajevom bez pomisli da će joj neko uputiti kompliment ili kritiku. I niko joj se nije obraćao dok nije stigla u svoj kraj. Izašavši iz voza, i prelazeći od željezničke stanice do preduzeća njenog oca, osjetila je da je meta pogleda ljudi koji su išli pored nje. Shvatila je da su mnoge ružne riječi njoj upučene. Pomislila je da riječi:Allah će da me čuva“, nisu baš najsigurnije. Obuzeo ju je strah. Da skinem maramu? Ne, nikad!

Pošla je dalje, lica punog straha i stigla do svog oca. Prišao joj je i tihim glasom rekao:

„Kčeri, čuvaj se!“

Nije htjela da razmišlja o ovim riječima. Nije, i hrabrim je tonom ugušila u sebi sve ono što ju je tištalo.

„Čuva me Allah oče!“

Vratio se osmjeh zadovoljstva na lice i srce njenog oca. Zagrlio ju je.

„Upućuju ti ružne riječi samo oni koji ne razmišljaju i ne znaju ništa o Islamu. Upućuju tebi, djevojci ljepšoj od proljećnjeg cvijeća. Kćeri , oni ne razumiju.“

piše: Azra Alić