Armin iz Zovika…

Selam Alejkum We rahmetullahi we berekatuhu.

Dragi posjetioci ovog bloga i naše hedije, danas ću vam pisati o jednoj posebnoj osobi koja je zauvijek zaplijenila naša srca. Osoba koja, kada gledamo svakodnevno mržnju ljudi prema svom životu, prema sebi, možda ima najviše potrebe da mrzi sve oko sebe, ali baš naprotiv, toliko dobrote pršti iz njega da naprosto ne možemo a da ne pustimo suzu i zapitamo se jesmo li uistinu zahvalni Gospodaru na svim blagodatima koje nam je dao. Ova posebna osoba, uvijek nasmijana i neopisivo dobra je naš Armin, štićenik iz Zovika- Zavoda sa mentalno i tjelesno retardirane osobe. Kada je Azra prvi put  na hediji pisala o njemu, o njegovoj strastvenoj želji  da telefonira, da PRICA SA NEKIM  što je ključna stvar, da zove Kalman radio i selami sve ljude dobre volje, da šalje poruke tipkajući nosićem, nisam mogla da suzdržim suze i da ugušim grižnju savjesti koja se burno javila za vrijeme čitanja Azrinog posta. Sigrno je svako od nas makar jednom  “prevrnuo” očima kada se na telefnu koji zvoni ukazalo ime neke osobe koja nam je “dosadna”, a zamislite samo sreću Armina kada vidi nepoznati broj na mobitelu!. Zapitamo li se kada, nismo li egoistični?
Posjetila sam Zovik samo jednom do sada, i upotpunosti se uvjerila u Azrine riječi ” da ispružim ruku mogla bih dodirnuti dobrotu  koja je skoncentrisana na tom jendom mjestu, izvan grada pomalo”otrgnuta” od ostatka svijeta. Tako je to sa dobrotom, uvijek je sakrivena negdje izvan mase, izvan zavidnih pogleda i riječi, baš kao što je i sve što vrijedi sakriveno.  Dosta nas je imalo želju prvo upoznati Armina. I to se i desilo. Vidjevši ga, srce nam se ispunilo poštovanjem i ljubavlju, iako ga prvi put vidimo. Nepokretan, i ruke i noge bez bilo kakve funkcije.  kraj svog kreveta, od kojeg vjerujem rijetko kad se odvoji, pored njega na stolu mobitel, uvijek uz njega, jedini, a na invalidskim kolicima napisan njegov broj, potpis i molba da ga se zove. Allahu ekber, prizor koji preporučujem svima. Kao kad se bubanj mašine za veš mahnito okreće, a kad stane iz odjeće je i najmanja prljava mrlja iščezla, baš tako manito su se u mnei vrtilia osječanja! Sreća, tuga, žalost, zahvalnost, strah, očaj i na kraju ostala samo ZAHVALNOST GOSPODARU, zahvalnost na svim blagodatima i zahvalnost na tome što nam je posalo jednu ovakvu iskrenu i nevinu osobu, punu dobrote i neizmjerne sreće. Sve loše misli i šejtanska došaptavanja sa kojima se svakodnevno susrećemo, iščezla su, ostavljajući samo iman i kajanje u srcu.. Njegov stid i sjaj u očima i vidnu uznemirenost od sreće nikada neću zaboraviti. Teško izgovarajući riječi, zahvaljivao se što smo ga posjetile, kaže, to je sve što mu se dešava. Zamislite, naši štićenici doma “Zovik”, dok mi sanjamo aute, kuće, poslove, odjeću, sanjaju samo o tome kad će im  neznanac pokucati na vrata! SubhaAllah, subhanAllah. Nisam se zadržala dugo, ali dovoljno da nas naša draga Lejla Aksalić po ko zna koji put vrati u one ljepše vode našeg života sa osmijehom i nekom slatkom, samo njoj svojstvenom šalom. ” Vidiš Armine, imamo i stidljivih prijateljica, ko naša Aida”.
Kad smo sjele u auto, neposredno pred zatvaranje vrata, vidjevši u očima svo to prelamanje osjećaja koje samo što ne doživi vrhunac, izlivši rijeku suza, našoj Sanji prilazi jedan pokretni štićenik i govori ” Nemoj seko, nemoj plakati onda ćemo i mi”. Zatvorili smo vrata i krenuli prema Mostarskom raskršću, a pred nama opet ista slika, Sarajevo, mutno, zagađeno, tamno. Pogledah u mobitel kad tamo Arminova poruka ” Aida nemoj biti stidna, puno te selami Armin”- Samo sam se nasmiješila, nastojeći se sabrati i misliti da je sretan uprkos sudbini koja ga je zadesila. A bio je dan Arafata, šutili smo u povratku i jedva čekali da uđemo u kuću, uzmemo abdest i klanjamo ikindiju.  NA upit roditelja kako je bilo, samo sam odmahnula rukom rekavši da ću pričati nešto kasnije. Slijedećih dana, opuštenija i sretnija pričala sam o vjernim prijateljima, našim dragim štićenicima iz Zovika.
Sa Arminom se redovno čujem, i on je presretan, ima uvijek 40 KM kredita koje mu pošalju vrijedni prstići naših sestara. Poruke pune selama ljubavi i topline koja se gnijezdi u srcu ove neiskvarene osobe stižu sa svih strane planete Zemlje. Kanada, Australija, Njemačka, Srbija Crna Gora, Bosna. InshAllah uskoro opet idemo na mjesto “izvora dobrote”, kako već odavno zovem Zovik. Na upit Armina treba li  nešto posebno da mu kupimo rekao je da nam se zahvaljuje, da nas toliko voli iz dubine duše da ne treba ništa da mu kupujemo, samo da mu redovno dolazimo i da ga zovemo. I rekao je nešto što spada u jednu od najiksrenijih izjava koje sma ikada čula ” Vi ste meni sve”. Allahu ekber, Allahu ekber. Dragi posjetioci bloga, dragi posjetioci i čitaoci i aktivisti naše hedije, još jednom apelujem šaljite poruke ovoj dobroj duši, nazovite ga i poklonite mu osmijeh, nošta nas ne košta a njemu je to sve. Njegov broj je 062920762   Još nešto da vam saopštim, igrom slučaja, naša vrijedna sestra Dalila je saznala da je njena stara prijateljica rođena sestra našeg Armina. SubhanAllah koliko  joj se samo zahvaljivala na tome što smo vratile osmijeh ovom neiskvarenom Allahovom robu, kaže ona, on samo priča o nama. Selam Alejkum we rahmetullahi we berekatuhu .

pise: Aida Sadikovic